Mostar

| Bosna i Hercegovina, Urbani | 15. 10. 2014.

Mostar je grad u Bosni i Hercegovini, kulturno i privredno središte Hercegovine te upravno sjedište Hercegovačko-Neretvanskog kantona. Ime je dobio po čuvarima mostova ( mostarima ), na obalama rijeke Neretve. Grad je poznat po čuvenom Starom mostu, izgrađenom u 16. stoljeću, kojeg su srušile snage HVO-a 9. novembra 1993., da bi nakon rata 2004. godine most ponovo bio izgrađen. stari most je prvi kulturni spomenik u Bosni i Hercegovini koji se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih spomenika kulture svijeta.

Grad je najveći urbani centar u Hercegovini i peti grad po veličini u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 1991. godine imao je 75.865 stanovnika. Danas je broj stanovnika u samom gradu nešto manji i iznosi 64.301. U cijeloj općini, prema procjenama Zavoda za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, ukupno živi 105.448 ljudi. Od toga, 50.019 Bošnjaka, 50.929 Hrvata, 3.644 Srba, i 856 ostalih. Okolina Mostara je veoma naseljena, sa bogatim selima poput sela Potoci (2921 stanovnika 1991. god.), Vrapčići (3461 stanovnika 1991. god.), i Rodoč (4499 stanovnika 1991. god.).

Pretpovijesno doba
Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u pretpovijesnom razdoblju, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju u željeznom se dobu razvija i trgovina s okolnim središtima.

Rimsko doba
Za vrijeme rimske uprave područje su naseljavala ilirska plemena, a administrativno je pripadao rimskoj dalmatinskoj provinciji. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve. Bazilika iz IV – VI stoljeća u Cimu (danas dio Mostara) vjerojatno je bila sjedište biskupije Sarsenterum, koja se nalazila na području današnje Hercegovine.

Srednji vijek
Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića (910. – 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tijekom XIV – XV. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih – Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobiva naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV stoljeća, vjerojatno u doba Hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za ćuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme Herceg Stjepana, po kome je dobila i ime.

I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. travnja1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvješću stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi).

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanskom popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474., što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297.) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete.

Osmansko doba
Osmanlije su osvojile Mostar vjerojatno 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući prometnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. stoljeća postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.

U XVI i XVII stoljeću bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima – mahalama, i trgovačkom četvrti – čaršijom. Tokom XVIII stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.

Opsada Mostara odnosi se na dvije faze bitke za Mostar tijekom Rata u Bosni i Hercegovini. U prvoj fazi, koja je trajala od travnja do lipnja 1992.,[2] Armija Republike Bosne i Hercegovine (Armija BiH) i HVO su branile i obranile grad od napada JNA. U drugoj, puno razornijoj fazi, HVO je od 9. svibnja 1993. započeo drugu opsadu istočnog dijela grada kako bi proglasio Mostar novim glavnim gradom Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), napao bošnjačku stranu te se borio protiv Armije BiH.

Druga opsada trajala je skoro deset mjeseci te je dovela do velikog razaranja Mostara, među njima i do uništenja Starog mosta, pod zaštitom UNESCO-a, te velikih žrtava i protjerivanja oko 30.000 Bošnjaka iz zapadnog dijela grada, pod kontrolom HVO-a.[3] Razaranja grada privukla su pozornost svjetskih medija i dovele do osude hrvatske strane. Opsada je završila u siječnju 1994. Nakon intervencije međunarodne zajednice, potpisan je Washingtonski sporazum kojim je ukinuta HRHB i završen Bošnjačko-hrvatski sukob. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je optužio i osudio nekoliko pripadnika HVO-a te je u presudama iznio stav da je opsada Mostara bila dio šireg plana za stvaranje Velike Hrvatske. Nakon rata, grad je bio podijeljen na zapadni, hrvatski te istočni, bošnjački dio, da bi se s vremenom grad ponovno ujedinio i postao jedna cjelina.

Prva bitka za Mostar (1992.)
1991., općina Mostar je brojala 126.067 žitelja, a sam grad 83.686. U gradu, Bošnjaci su činili 34 %, Hrvati 29 %, Srbi 19 % a Jugoslaveni 15 % sastava stanovništva.[4] U općini, Bošnjaci su čini 34.6 %, Hrvati 33.9 % a Srbi 18.8 % sastava stanovništva.[5]

Prva bitka za Mostar odvila se početkom travnja 1992., paralelno uz izbijanje rata u Bosni i Hercegovini. JNA je usmjerila svoje oružje protiv grada, dok su se Bošnjaci i Hrvati udružili u obrani. Oba naroda su isprva organizirala zajedničku obranu u sklopu HVO-a.[6] Srpska strana nikada nije ozbiljno pokušavala prijeći Neretvu, već je samo planirala zauzeti istočni dio Mostara. Usprkos bombardiranju, stari dio grada je tek umjereno razoren.[7] JNA se povukla u lipnju iste godine nakon neuspjeha ofenzive.

Druga bitka za Mostar (1993.-1994.)
Nakon povlačenja JNA, odnosi između HVO i Armije BiH su se počeli pogoršavati. Do svibnja 1993., između 16.000 i 20.000 bošnjačkih izbjeglica iz drugih dijelova Bosne je našlo utočište u Mostaru. Činovnici HRHB-a su toliko povećanje Bošnjaka u Mostaru smatrali “demografskom agresijom” te krenuli u širenje prevlasti u zapadnom Mostaru.[5] Druga opsada grada započela je 9. svibnja 1993.[8] Napad je izazvao osudu UN-a.[9] HVO je kontrolirao sve ceste koje su vodile u grad te je međunarodnim organizacijama zabranjen pristup. Radio Mostar je objavio da svi Bošnjaci moraju objesiti bijele zastave kroz svoje prozore.[10] Oko 10.000 bošnjačkih izbjeglica, koji su prije našli utočište u Mostaru, je potom moralo ponovno napustiti hrvatski, zapadni dio grada.[11] Između 1.500 i 2.500 bošnjačkih civila je iz zapadnog dijela grada odvedeno u logor Heliodrom.[12]

Stanovništvo istočnog Mostara je povećano za oko 30.000 do 35.000 stanovnika koji su prešli iz zapadnog dijela. Humanitarna situacija u istočnom, okruženom dijelu grada je bila loša: nije bilo pitke vode, struje niti hrane.[13] 9. studenog 1993. u eksploziji granate uništen je stari most, simbol grada. MKSJ je u optužnici protiv Jadranka Prlića i drugih krivicu svalio na HVO. BBC je također krivicu svalio na HVO.[14] Neki su razrušeni Mostar čak nazvali “hercegovačkim Vukovarom”.[15] Opsada je trajala skoro devet mjeseci, a HVO je iz osvojenih mostarskih četvrti protjerivao Bošnjake te sveukupno izbacio 100.000 granata i čahura na Mostar tijekom bitke.[9] Uništio je i 17 džamija širom grada.[16]

Borba je polako jenjavala početkom siječnja 1994. pošto je se HVO našao u pat poziciji, sukobljen sa velikim razaranjem s jedne strane i oštrih kritike svijeta i malih napredaka prema dugoročnom završetku sukoba s druge. Nakon pritiska međunarodne zajednice, sklopljen je Washingtonski sporazum kojim je u ožujku završen Bošnjačko-hrvatski sukob.

Posljedice
Rekonstrukcija Starog mosta (lijevo) i obnovljeni most 2006. (desno) Rekonstrukcija Starog mosta (lijevo) i obnovljeni most 2006. (desno)
Rekonstrukcija Starog mosta (lijevo) i obnovljeni most 2006. (desno)
U kolovozu 1994., zapadni Mostar je imao 38.475 žitelja i 11.245 raseljenih ili protjeranih, što je sveukupno 49.722 u usporedbi sa 51.110 stanovnika prije rata, 1991. Istočni Mostar je 1994. imao samo 20.308 žitelja te 31.072 raseljenih ili protjeranih, što je sveukupno 51.380 stanovnika, puno više u usporedbi sa 24.695 prije rata.[17] Četvrti koje su najviše nastrada su bile Brankovac (87 % svih zgrada je uništeno ili oštećeno), Luka I (86 % svih zgrada uništeno ili oštećeno) i Rondo (55 % svih zgrada uništeno ili oštećeno).[18] Uz pomoć međunarodne zajednice, 2004. je obnovljen razrušen stari most, simbol grada.[14]

Ewa Tabeau procjenjuje da je od svibnja 1993. do travnja 1994. ukupno preminulo najmanje 539 osoba u Mostaru, od čega su 87,8 % bili Bošnjaci. Od 539 ubijenih, 267 su bili civili.[1] Za dodatnih 484 žrtava se ne zna mjesto smrti, ali potječu iz Mostara tijekom tog razdoblja, čime se broj mrtvih penje na ukupno 1.023 žrtve.[1] Od najmanje 539 žrtava, 45,3 % je uzrok smrti bilo granatiranje, 10,4 % pucnjava a 44,3 % nepoznat uzrok.[1]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je optužio i osudio nekoliko sudionika u sukobu. Na bošnjačkoj strani, Sefer Halilović je optužen na osnovu zapovjedne odgovornosti zbog ubojstava hrvatskih civila tijekom Operacije Neretve ’93, ali je presudom utvrđeno da nije kriv jer je netko drugi imao ovlasti nad tom operacijom.[19]

Na hrvatskoj strani, osuđeni su Mladen Naletilić na 20 a Vinko Martinović na 18 godina zatvora. MKSJ je optužio i šestero činovnika HVO-a: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.[20] 2013., Prlić je osuđen na 25 godina zatvora, Petković, Praljak i Stojić na 20, Ćorić na 16 a Pušić na 10 godina.

828 total views, 4 today

  

  • Opatija

    by on 26. 10. 2014. - 0 Comments

    U svakom slučaju, "staro" u opatijskoj terminologiji označava predturističko doba, dakle Opatiju prije 1884. i niza plastičnih operacija u režiji Društva južnih...

  • Crkva sv. Marije na Dančama

    by on 18. 10. 2014. - 0 Comments

    Crkva sv. Marije na Dančama je zavjetna dubrovačka crkva, u kojoj se nalaze vrijedna umjetnička djela. Puni naziv je Crkva svete Marije od milosti. Nalazi se na...

  • Sremski Karlovci

    by on 25. 10. 2014. - 0 Comments

    Sremski Karlovci su gradsko naselje u Srbiji u opštini Sremski Karlovci u Južnobačkom okrugu, ali pripadaju geografskoj regiji Srem, čiji naziv stoji i u imenu ...

  • Dubrovačke zidine

    by on 18. 10. 2014. - 0 Comments

    Dubrovačke gradske zidine su sklop utvrda koje okružuju stari dio grada Dubrovnika. Građene su od 13. do 17. stoljeća za potrebe obrane. Duge su 1940 m, visoke ...

  • Herceg Novi

    by on 26. 10. 2014. - 0 Comments

    Na značajnom i atraktivnom prostoru između najviše planine dinarskog masiva Orjena (1895 m) i ulaza u jedan od najljepših zaliva svijeta Boku Kotorsku, smjesti...

Pronađite

Događaji

October 2014
M T W T F S S
    Nov »
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031